U vrtu među zvijezdama

Evo nas nakon dvotjedne pause za kolko manje brojim i do dana D. Uputnica za rodilište već je među ostalim potrebitim papirima, no torbu još nisam počela pakirati. Makar samu sebe uvjeravam da drugi put nemre biti gore od prvog, negde duboko u podsvijesti tim svojim odgađanjem pakiranja torbe valjda mislim da odgađam i sam odlazak u rodilište. Moj me podstanar sad već poprilično “žulja” i najradije bi kad bi se mogla ovog trena rešiti te muke jer i sedenje za kompjuterom postaje neugodna obaveza. Doktorica veli da moram izdržati još dva tjedna, a onda kud puklo da puklo.
Vrućine mi ovih dana baš ne idu na ruku, ali ipak se nemrem pretjerano žaliti, vreme me bar do neki dan služilo. Kolko sam ja lakše disala za oblačnih i kišnih dana, tolko sam pak morala upotrebiti više moždanih stanica da bi zabavila prdu unutar četri zida. Zaključak koji se nametnul sam po sebi je da je u današnje vreme frke i zbrke roditeljima zbilja teško osmisliti kvalitetan sadržaj svojim kikačima. Uz kroničan nedostatak vremena, pa bili vi i doma na porodiljnom ko u mom slučaju, ne znači da ga imate na bacanje i da vas budu zaobišle svakodnevne obaveze pranja, kuhanja i primjerice peglanja. I onda, kad vremena baš nema puno najlakše je ubacit DVD s kakvim crtancem u tu magičnu malu kutiju pa si osigurat nekolko minuta mira. A ta deca danas, odnosno bolje rečenom ti crtići danas u tolkoj su mjeri spremni okupirati dječji mozak da na kraju ni sam roditelj ne kuži da već četvrti dan s svojim malenim raspravlja gdi su to nestali Jasna Basna, Nunač, Tutač i slični nebulozni animirani likovi.
Nije baš da sam odrastala u vreme pametnijih crtića, primjera radi oni iz čehoslovačke tvornice crtanih filmova poput A je to, Lolek i Bolek, Nu zajec i slično…pamtim profesora Baltazara, Pčelu Maju, Toma & Jerrya, Ponča i Tora, pa i onog munjenog Kojota i Pticu trkačicu…nije da smo baš i od njih mogli nekaj pametno naučit, tipa udri pajdaša kamenčinom po glavi, a taj bu za koju sekundu uskrsnul za čoškom ko nov. Ni priče koje smo slušali nisu baš bile bogzna kak pametne primjerice o Ivici i Marici koje namjerava pojesti zla vještica, a koja je po mom uvjerenju već tad udarila temelje brojnim današnjim anoreksičarkama i bulimičarkama.
– Fino papaj, pa kad te jednog dana ulovi stara vještica nebuš mogla van iz kaveza, bila je poruka. Sasvim dovoljno da u malene curice stvori film u glavi kolko je zlo trpat se neograničenim količinama hrane. Srećom za mene, moji mi je nisu dovoljno put čitali pa sam tu vrstu poremećaja uspjela izbjeći. Kad bolje razmislim, možda su mi je ipak mogli još koji put pročitati, makar na preskokce!!!
No, svi ti danas otpisani crtanci na koje kad joj ih predložim za gledanje moja prda uglavnom frkče nosom i viče NEEEE, nisu ni u pol za zabrinuti ko ovi danas. I dok sam prije par godina s zgražanjem i križanjem gledala u četiri spodobe zvane Teletabisi, danas znam da postoji i nekaj gore. Već spomenuta ekipa gore, Jasna Basna i ostatak, prdu ko da su začarali. Fina je ta Maka Paka, Hahavci, pa ni Bumblice nisu loše. Najbolji od svih je Iko Piko, stvorenje koje za sobom neprestano tegli crvenu dekicu, a teška srca liježe u krevet. Klinci od njega imaju za pokupit samo pametne stvari, a pregovori oko odlaska u krevet više ne traju pol sata nego najmanje sat vremena. Nakon kaj mi uspije ostavit je u tišini sobe, povremeno poskrivečki ubacim u DVD dragu mi Pčelu Maju i s njom odzujim u prošlost za kratkog popodnevnog odmora.