Smej, smej samo se smej

– Fala vam na osmijehu – poruči mi neki dan popodne kolporter nasred varaždinskog gradskog trga. Čovek stoji nasred ulice i trži novine i usred gomile smrknutih lica koje pored njega jure i žure gore-dole spazil je da mu je netko uputil smiješak. Ne namjerno niti ciljano, dogodilo se jednostavno, onak usput. Naravno, njegova zahvala u mene izazove još veći kez pa zamalo ne izbacim na svijetlo dana i umnjake. Da nemam uha, smijala bi se vjerojatno oko glave jer ta naša usput odrađena komunikacija razveseli nas oboje. Krenem dalje svojim putem odmah vidno bolje raspoložena.

Nasmijano lice pravi je obrambeni mehanizam. Retko ko more na njega ostati hladan. Najbolje od svega je kaj vas ništ ne košta. A ruši planine. U sekundi!!! Vjerojatno ste se već u to uvjerili. Ak oćete rasrditi svog najljućeg neprijatelja, također mu valja uputiti smiješak. Kak god vam teško bilo, razvlečite te čobe, zbunite ih, bacite na koljena jednim iskrenim osmijehom, pa nek si danima još misle koji je razlog vašem dobrom raspoloženju.

Uz veliki osmijeh uletim u srijedu već u 10 u prdinu buduću osnovnu školu. Ubrzo se s još većim kezom nađem na ulici neobavljena posla. Nestrpljiva mama došla je čak tri vure prije nego su uopće upisi počeli. Nisam se mogla sčekati nego morala mam biti prva, pa sam eto tak na koncu i zišla. Na popravnom se pojavim u 13:10. Čisto da ne ispadne da sam negde za čoškom od 10 čekala. Obavim sve kak treba. Zapaprim joj još jednom život popunjavanjem upisnog lista na koji bacim vlastoručni potpis, odnosno dozvolu da od jeseni može biti đak prvak. Obznanim joj to dok ih skupljam iz vrtića.-

– Jeeeeeee…jedva čekam. Kad pemo kupiti torbu? A pernicu? I bojice? I flomastere? A papuče za tjelesni? – krene lavina. I bjacek se mam nadoveže, i on bi rado s njom, i on bi novu torbu i celi školski pribor, ali on je tek došel u fazu da samostalno s vrtićkom grupom putuje na izlete.

Neki sam dan dobila crno na belo papir na kojem je na brzaka pobrojano sve ono kaj jednom prvašiću bu trebalo za potrebe likovnog. Progutnem knedlu koja se napravila od pomisli na gomilanje cifre koju bu valjalo ispljuniti da bi opremila svog đaka prvaka. Ne preostaje drugo nego gaće o klin do daljnjega. Sve za dobrobit budućih generacija.

Deca rastu, mi starimo, al kak god zide, na koncu se ipak smijemo.