Ne pomažite mojoj deci

Naletjeh neki dan na zgodan tekst koji potpisuje neka teta Kate B Baker, a kojeg bi i osobno potpisala. Dakle, ona se raspisala o tome kak treba kod dece graditi samostalnost, a ne odgajati male lenjivce. Pa piše obraćajući se roditeljima iz parka: molim vas ne podižite moju djecu na vrh penjalice, naročito nakon što sam im ja upravo rekla da im neću pomagati u tome i ohrabrila ih da pokušaju sami. Ne sjedim ovdje, čitavih pet metara od svoje djece, zato što sam suviše lijena da se podignem. Sjedim ovdje zato što ih nisam dovela u park da bi naučila kako manipulirati drugima i natjerati ih da rade njihov posao. Dovela sam ih ovdje kako bi naučili stvari raditi sami. Nisu ovdje kako bi bili na posljednjoj prečki, već da se nauče penjati. Ako to ne uspiju sami preživjet će razočarenje. Štoviše, imat će cilj i poticaj da taj cilj dostignu. U međuvremenu, nek koriste stepenice. Želim da im dosade vlastita ograničenja i da ih prevladaju svojim trudom, bez moje pomoći. Moj posao nije – a sigurno nije ni vaš – da spriječite moju djecu da osjete frustriranost, strah ili neugodnost. Kad bih to radila, oduzela bi im priliku da nauče da ti osjećaji nisu smak svijeta, već da mogu biti riješena ili iskorištena u njihovu korist. Ako se zaglave, nije moj posao da ih odmah spašavam. Tako bi im otela priliku da nauče kako da se smire, procijene situaciju i pokušaju se iskobeljati sami. Nije moj posao da ih čuvam od padanja. Na taj način bi im onemogućila da nauče da je padanje moguće ali da je vrijedno rizika i da mogu poslije ponovo ustati. Ne želim da moja djeca nauče da ne mogu prepreke rješavati bez pomoći. Ne želim da nauče kako se velike stvari mogu postići bez napora. Ne želim da nauče da imaju pravo na nagradu i zasluge bez truda jer ništa od toga nije istina.

Želim da moja djeca upoznaju ushićenje kod prevladavanja straha i ostvarenja uspjeha kroz napor. Želim da vjeruju u vlastite mogućnosti i budu samouvjerena i odlučna u svojim naporima. Želim da prihvate svoja ograničenja dok ne otkriju da ih mogu riješiti vlastitom snagom, da budu sposobna donositi vlastite odluke, razvijaju vještine, preuzimaju vlastite rizike i izlaze na kraj s vlastitim osjećajima. I želim da se na penjalicu penju bez ičije pomoći, koliko god dobronamjerna ona bila. Zato što oni to mogu. Znam to. A ako im dam malo prilike i oni će to uskoro znati. Tako da ću vam biti zahvalna ako se povučete i pustite me da ovdje radim svoj posao, koji se uglavnom sastoji od odoljevanja istim onim nagonima kojima vi udovoljavate, zagrizanja za jezik svaki put kad želim viknuti “PAZITE” i svjesne, teške odluke da se povučem umjesto da pritrčim. Kako budu rasli, prečke će postajati sve više, strašnije i teže. Ne znam za vas, ali ja bih im radije pomogla da vještine steknu sada, kad greška znači samo čvorugu ili oderano koljeno koje može izliječiti poljubac, kad se i najviše brdo može osvojiti uz bodrenje pjesmicama i dok im onih pet metara između nas i dalje djeluje kao velika udaljenost.

Sve je rečeno. Sjedi 5.