Adventska čarolija

Izvedemo se prošlog vikenda u metropolu. Prvo da još jednom utvrdimo gradivo i uvjerimo se da klizači od lani do ove godine nisu zaboravili šličuhati se ne bi li uprizorili neke od Disneyevih najpopularnijih bajki, a nakon toga da se vlastitim okicama uvjerimo da je Advent u Zagrebu zbilja najbolji na ovoj strani svemira pa i šire kak se viče ovih dana sa svih strana.

Oboružam se sokovima, jerbo ne mislim za flašicu okrijepe ko lani iskeširat, ako me pamet služi 30 kuna. Smokići, sokići, keksići, sendviči. Rezervne čarape, gaće i štrample jer nikad ne znaš kad gde more iskočiti kakva lokva i napasti koje od dvoje dece. Sve je u torbi. Put pod noge.

Minutu pred neg kaj je odzvonelo za početak predstave pred dvoranom ih preuzme teta, a ja i dvojac mi u pratnji odemo u najbliži šoping centar na zasluženu dvosatnu kavu. Ludnica. Klaustrofobija. Svi su pohrlili baš u centar gdi smo mi odlučili ubiti ta dva sata. Konstatiramo da se za našu Koprivu nebi nikad menjali jer biti osuđen da vikende provodiš na ovakvim mestima i nije neko turbo rešenje od kojeg se pada u nesvest. Nakon odgledanog šlićuhanja sednemo u jednu onak pravu american zalogajnicu pa se pohrvamo s hamburgerima pa se punih želuca uputimo prema Adventu.

Zbilja. Iako se još nisu krenula paliti prva svetla, prizor ostavlja bez daha. Klizalište pokrilo celi Tomislavac. Zrinjevac okupiran malim kućicama iz kojih mame kuhane kobase koje smrde na „još“, sve pomešano s mirisom cimeta i vina. Svaki treći štand mami rakijama po “akcijskim” cijenama. Prošećemo i dijelom koji su nazvali božićna bajka. I je. Zbilja je bajkovito. Čarolija splasne dok moj dvojac poželi fritule pa mama ko mama, umesto da iskešira za jednu zajedničku porciju svakom kupi njegovu i pri tom kune jer koštaju basnoslovne kune.

Pa onda još popijemo kuhanac i čaj za koje također ostavimo pozamašnu svotu novaca. Nakon toga, produljimo do Cvjetnog gdi smo dogovorili čvenk s pajdašicom i familijom joj. Zasednemo na terasu, pa postanemo nevidljivi. Kak da smo praf zapraf zišli z koje Disneyeve bajke. Konobar nas ne vidi. Za njega ne postojimo dobrih pol vure. Kad napokon naručimo, prođe još tolko vremena da dobijemo ono kaj smo tražili, ali samo polovično. Drugu polovicu dobijemo nakon gotovo sat vremena prigovaranja. Na koncu mu uslugu vratimo tak da platimo samo onaj dio računa koji je i ispostavil. Prvu rundu majstor nije ni registriral da nam je donesel. Podravci kak Podravci, ko tebe kamenom, ti njega sjekirom. Pa napustimo mjesto zločina bez imalo grižnje savjesti.

U povratku, dok su se već popalila sva svetla i svjetina pohrlila u večernju šetnju, kompletna čarolija izađe na vidjelo. Ljudi plove klizalištem, nasmijanih lica svud uokolo. Pa zamislim kak bi bilo zgodno da se i mi u Koprivnici nađemo u istoj toj nekoj galaksiji, vremenski nas uvjeti posluže pa klizalište otvorimo početkom prosinca na radost i veselje onih najmlađih, ali i nas starijih koji se na momente rado prerušimo u decu.