Spavanje i hrkanje

Rastemo. Napredujemo. Zaključak je izveden iz nedavnog prdinog poteza. Bila je to odluka na brzinu, ali pokazala se ispravnom do kraja. Nakon popodnevne igre s pajdašom iz vrtića odluči se na jen dva otiti k njemu na spanje. Uhhh…koja prekretnica u našim životima. Mislite da nije velika? E pa je, jer do sad su prda i bjacek u svom kratkom životu samo jednom prilikom spavali izvan svojih kreveta bez tate i mame. Ova je odluka uzmemo li sve do sad u obzir – dva koraka napred. Ko i svaka „normalna“ mama, prvo sam ostala zatečena, ali sve zato jer sam odma vidla i korak unatrag, odnosno dizanje usred noći nakon primljenog poziva od prijateljice mi, pajdaševe mame. Bila sam gotovo 90 posto uvjerena da bum usred noći u šlafroku išla po damicu koja se netom probudila i utvrdila da nije na poznatom madracu. No, dobro, odlučim dati joj šansu. Strpam piđamu i rezervne gaće u vrećicu pa se pozdravimo. Dječica odšeću držeći se za ruke.

Mi ostanemo doma samo s bjacekom. Pusto je. I bjacek brzo kapitulira i biva smješten u svoj kinderbet. A ja pri telefonu. Ak i nisam pri njemu, mili provjerava dal sam provjerila razvoj situacije.

–          Jesam, evo vele da su se okupali, sad idu večerati  – izvijestim ga. I on štrika. Začas opet provjera. Sad su se navečerali i gledaju crtiće. Uživaju, informira me sms s druge strane. Ok. Nebum više dosađivala. Ne preostaje mi nego dežurati i čekati poziv. Izdržim do 1 u noći, a onda me umor savlada.

Ujutro se probudim s nevjerojatnim saznanjem da poziva zapravo nije ni bilo. Tri put provjeravam svoj pametni telefon, ali na njemu nikakve bilješke o propuštenom pozivu. Izgleda da sam se ipak prevarila i da je prda zbilja bila čvrsta u svojoj odluci. Veselimo se ovom koraku i ishodu njenog noćnog izleta. S nestrpljenjem očekujemo kakav glas s druge strane telefona. Zanima nas kak je bilo.

Tek oko 10 društvance se probudi. Sve je prošlo u najboljem redu. Bez straha ju se može poslati opet.

Nemremo se dočekati da dojde doma pa da čujemo i vlastitim ušima iz ustiju vlastitog mi djeteta kakvi su njeni dojmovi. Pa stigne i taj čas.

Na pitanje kak je bilo odgovara dobro, ali – ništ se nisam naspavala mama jer je on hrkal – doda. Ne verujem svojim ušima. ON JE HRKAL, A ONA NIJE MOGLA SPATI!!! Pa jel moguće? Na kraju ispadne da je zbilja bilo tak, da je prda ležala okrenuta na trbuh, uha si je bogec poklopila s rukicama u nadi da bu prije zaspala, a on je pilil ko pravi drvosječa. Tak mali, a imaju probleme kak da su već veliki. Manjak sna nadoknadi to isto popodne.

Zamišljam dan kad bu i bjacek tolko zakoraknul. Sad mi izgleda da se to nebu nikad dogodilo, ali prda mi je dokaz da godine prolaze nervoznim korakom dok mi gledamo. Za koji tjedan opet pušemo svećice nas troje. Ukupno 41. Trebalo bu to pogasiti.