Sportske minute

Bjacek voli sport. Daj mu loptu i on je sretan. Nogomet je njegov broj jedan. Njega s voljom igra, a s velkim zanimanjem prati i druge vrste nahitavanja loptom. Da nas dve već moramo ispaštati zato jer se sredom gleda Liga prvaka već sam pisala. Ostale dane utakmice prati prek laptopa. Redovni je polaznik Male sportske škole već godinama i nakon svakog treninga redovno u autu slijedi izvještaj kolko je golova dal, dobil, asistiral.

– E mama, onda je ovaj dodal loptu Filipu, Filip ju je dodal meni, a ja sam ju samo nasljedil u gol – uzbuđeno mi prepričava s zadnjeg sica.

– Ma fenomenalno, al nisi ju naslijedil nego proslijedil –

– No dobro, dal sam gola, nebitno – ustvrdi on.

Neki je dan na oglasnoj ploči vrtića osvanul letak prek kojeg se poziva mališane u školu nogometa. Slaven zove k sebi, NK Starigrad pak k sebi. I kaj sad? On oće i ide. Meni je svejedno dal bum razvažala tri put tjedno na sjever ili jug. Nakon kratkog razgovora i objašnjavanja da je to već ozbiljnija stvar i obaveza od male sportske i da njegovi pajdaši idu na probu u Starigrad, on je odlučan da bu se okušal ritati loptu na travi koprivničkog prvoligaša. Dogovoreno.

Osim nogometa bjacek voli i rukomet. To voli i mama pogledati na televiziji pa skup navijamo. Posebno se veseli Zlatku Horvatu, bilo u dresu reprezentacije, bilo u onom klupskom, plavom, zagrebačkog PPD-a. U utorak popodne upravo su Zlač i ekipa igrali tu, skoro nam v dvorištu, v obližnjim Križevcima.

Organiziramo se pa krenemo na ovaj spektakl. Prda, iako je na moj prvi predlog pristala, putem počne roniti krokodilske suze, baš onakve kakve je bjacek ronil pred koji mesec dok je Horvat fulal sedmerca u polufinalu.

Njoj se ne ide, tam bu dosadno, bolje da je ostala doma, kaj bu ona tam, zakaj smo baš morali, to je glupo i tak se to nastavi celim putem. Ulovimo koju minutu vremena prije tekme pa se počastimo ukusnim čevapčićima. E, tu je raspoloženje već znatno popravljeno. Nakon blagovanja krenemo put dvorane. Zakoračimo na parket i smestimo se na tribine. Smešak se razvukel od uha do uha. Bjacek nemre verovati da je upravo na par metri od Horvata kojeg je do sad gledal samo prek malog ekrana.

– I Kontrec i Stivi i Valčić…svi su tu – zadovoljno govori.

– Baš dobro da smo došli – nadoda ona.

A onda, po završetku utakmice koju je bjacek preživel uspkros tome kaje jedino on skakal nakon kaj su gosti zabili gola, ukaže se prilika za fotografiranje.

Pol dvorane navali na rukometne velikane. Mi strpljivo čekamo, pa svoj red dočekamo. Sve smo hitili f kipec, one s kojima se vredilo slikati, tj oni s kojima se ljudi oće slikati. S velikim uzbuđenjem pregledavaju slike koje smo morali prehititi na njihove mobitele ne bi li se sutradan s njima pohvalili u vrtiću i školi.

– A zakaj se ti mama nisi slikala?

– Kaj bum, mama se slika samo za venčanu fotografiju, il tak il nikak – pojasnim ja.